Zašto nam nije omogućeno elektroničko glasanje od kuće?

Izbori u vrijeme pandemije bi bili idealna prilika i poticaj da se napokon i u nas omogući e-glasanje (elektroničko glasanje), odnosno kao njegovu podvrstu I-glasanje (glasanje putem Interneta), ali, kao što vidimo, to se nije dogodilo iako je opozicija zagovarala tu mogućnost (dosta kasno da bi stvarno bilo organizacijski ostvarivo). U današnje doba sveprisutnih računala, pametnim mobitela i Interneta na svakom koraku, te tokena, hardverskih i softverskih i drugih načina autentifikacije korisnika organizacija internetskog, odnosno općenito elektroničkog biranja na lokalnim i državnim izborima, čini se trivijalna, u svijetu je zapravo relativno malo zemalja koje imaju tu mogućnost. Primjerice, u EU su jedini koji to omogućavaju bez ikakvih ograda, na državnoj i lokalnoj razini Estonci, dok sve ostale zemlje EU ili imaju vrlo ograničenu mogućnost takvog glasanja kao izuzetak, ili je nemaju, a neke koje su i imale ovu mogućnost napustile su je.

Osnovni problem e-glasanja je problem efikasnosti nasuprot vjerodostojnosti. Dok su s jedne strane strojevi za elektroničko glasanje uvelike efikasniji u prebrojavanju glasova od izbornih komisija i rezultati su praktički trenutni dostupni, s druge strane, eventualne greške ili namjerne izborne prijevare u elektroničkom sustavu su zbog nedostatka fizičke komponente teže uhvatljive.

Naime, koliko god birački popisi na biračkim mjestima izgledali zastarjelo, mogu poslužiti za kasniju verifikaciju glasova. Primjerice, ako je fizički pristupio određeni broj birača, a broj glasova u kutijama se razlikuje od tog broja – lako je detektirati prijevaru.

Također, ako je netko glasao ili pokušao glasati umjesto nekog drugog birača koji je također izašao na biralište, ovaj tip prijevare se lako detektira i glasovi s tog biračkog mjesta se automatski odbacuju i glasanje se ponavlja.

Kako se je glasanje po naravi tajno i identitet i odabir glasača su u koncu za elektronički sistem glasanja i kasnije revizije nevidljivi, prevare ili greške su bitno teže za otkrivanje nego sistem s papirnatim tragom izašlih na zbore.

Općenito se smatra da je problem autentifikacije glasača manje-više rješiv, odnosno, sistemi provjere autentičnosti bilo preko jednostupanjske ili dvostupanjske autentifikacije, korištenje lozinki, tokena, telefonskog (mobitelskog) broja i lozinke, korištenje elektroničke osobne iskaznice i drugi slični načini dokazivanja identiteta su praktički dovoljno pouzdani da znamo da je birač ona koji se i predstavlja da jest.

Međutim, udaljeni server na kojem se bilježe rezultati nije neosjetljiv na izvanjske napade, ali ni na elektroničke greške.

Primjer koji to dokazuje je bizarni belgijski slučaj (još 1991. Belgija je uvela mogućnost elektroničkog glasanja na nacionalnoj i gradskoj razini, odnosno na državnim i lokalnim izborima) gdje je 2003. otkriveno da je jedna kandidatkinja dobila 4096 nepripadajućih preferencijalnih glasova. Ovo je otkriveno tako što je njena čitava lista dobila manje glasova od nje same što je, naravno, matematički nemoguće.

Kasnija analiza pokazala je da se ne radi o falsificiranju glasova, napadu na server ili nekom drugom svjesnom i namjernom pokušaju izborne prijevare, već je službeno objašnjenje bilo: „Spontano setiranje bita na poziciji 13 u memoriji računala“. Čuli ste za ECC memorije? Jeste? Belgijanci očito nisu.

Šalu na stranu, problem s ovim slučajem je što je otkrivanje pogreške bilo posve slučajno – da je setiran neki drugi, niži bit i da je broj preferencijalnih glasova bio manji od ukupnog broja glasova koje je dobila čitava lista, ne bi postojao način da se ova greška bilo kako otkrije.

Također, pogledamo li listu s nešto više od dvadeset zemalja diljem svijeta koje imaju ili su imale omogućeno elektroničko glasanje, vidjet ćete da su u svakoj od njih detektirani stvarni problemi s ovim tipom glasanja, gdje je manji ili veći broj glasova bio kompromitiran bilo zbog napada treće strane na servere koji bilježe internetske glasove, bilo zbog pogreški u softveru, bilo zbog pogreški u hardveru, odnosno, zbog pogrešnog dizajna samih elektroničkih strojeva preko koji su se koristili za e-glasanje na biralištima tamo gdje je taj oblik elektroničkog glasanja implementiran.

Također jedan od problema je jamstvo da je čitav sustav neutralno dizajniran – bilo hardver ili softver, odnosno, certificiranje tuđeg koda i kompletne infrastrukture za elektroničko glasanje nije trivijalna stvar. Izvođač može svjesno ili nesvjesno napraviti sistem koji daje pristrane ili jednostavno netočne rezultate, a to ne mora biti lako za uočiti trećoj strani.

Iz svega ovoga bi se, vjerojatno, moglo zaključiti da je besmisleno uvesti elektroničko glasanje, ali, zapravo, posebno u našem konkretnom slučaju, to se uopće ne čini tako.

Prije svega, I-glasanje bi u Hrvatskoj bilo vrlo lako tehnički izvodljivo jer velika većina stanovnika ima pametne mobitele, pristup Internetu (2013. je u nas 65% kućanstva imalo pristup Internetu, 2018. taj je broj bio 82%, a sada je vjerojatno iznad 90%), iako je 2016. postotak Hrvata koji nikada nisu koristili Internet bio čak 23% (novijih podataka nema).

Također, privatnih korisnika smartfona u nas je 2018. bilo oko 3,6 milijuna, a sveukupno privatnih i službenih korisnika mobitela je bilo 4,3 milijuna.  Tehničke pretpostavke među stanovništvom za I-glasanje postoje, barem kao još jednom obliku glasanja pored fizičkog izlaska na biralište.

Koje su prednosti I-glasanja? Jedna od osnovnih je jednostavnost pa se smatra da bi ono moglo povećati broj birača koji ostvaruju svoje pravo. U nas, naime, ali i drugdje u svijetu, vrlo često na birališta izlazi tek nešto malo više od polovice birača, ali i ispodpolovična izlaznost nije rijetkost, pa se opravdano govori o legitimnosti takvih izbora na kojima trećina, polovica ili čak i više od polovice birača nije pristupilo biralištima.

Naravno, samo tehničko olakšavanje korištenja glasačkog prava ne znači da će odjednom izlaznost na izborima biti veća – ako ljudi misle da nemaju svog političkog predstavnika koji će zastupati njihove interese svejedno im je moraju li fizički potegnuti do birališta ili mogu glasati od doma, iz kreveta, preko mobitela. I dalje neće birati, ali to je širi i bitno složeniji problem podzastupljenosti ukupnog političkog spektra od same tehničke izvedbe elektroničkog glasanja.

Također valja imati na umu da elektroničko glasanje u našoj konkretnoj situaciji, gledajući probleme koje je do sada pokazalo da može iskazati u onim zemljama koje su ga primijenile, i dalje ne izgleda pretjerano strašno.

Za početak, jedan od stalnih problema hrvatskog izbornog sustava su desetljećima netočno vođeni birački popisi. Iako se oduvijek tvrdi da kod nas i mrtvi „glasaju“, zadnjih 15-tak godina se o tome uglavnom manje priča i manje se apostrofira kao problem, iako Vlaho Orepić, bivši ministar Unutarnjih poslova u vladi HDZ-a i Mosta upozorava da su birački popisi i dalje izvor izbornih prijevara.

Naime, u nas je i dalje na popisu pola milijuna više birača nego je u Hrvatskoj ljudi s pravom glasa – 3,2 milijuna živih s pravom glasa naprama 3,7 milijuna birača na popisima.

U tom smislu su „mrtve duše“ jako zgodne za varanje jer „mrtva usta ne govore“, odnosno u ovom slučaju se ne mogu buniti da je netko glasao umjesto njih – ne pojave se na biralištu da vide da je njihovo ime na biračkom popisu već prekriženo i takve prijevare ostaju nevidljive.

Dakle, svi problemi sa hardverskim „setiranjem bita 13“ kao u Belgiji ili napadima hakera na servere za nas su smiješno nebitni u odnosu na stvarne probleme koji su decenijama poznati.

Dvostruko glasanje u BiH i Hrvatskoj je također odavno poznat problem koji se ne rješava. Famozne su tako adrese iz okolice Vrgorca: Dusina 0, Dusina 999 i Podprolog 0 i 999 gdje su prijavljene stotine birača koje tamo uopće ne žive, a i svojedobno dokumentirano dovođenje plaćenih birača autobusom na biralište u Hrvatskoj u stranačkoj organizaciji.

Provjerite tko je od fizičkih osoba i stranaka koje su to organizirale, za to odgovarao i kako. Nema podataka o presudama? Pa kako to?…

Dakle, za naše prilike mogućnost pogreške i eventualna nedovoljna otpornost na vanjske napade i manipulacije elektroničkim glasanjem je, po svemu do sada u nas zabilježenom, vjerojatno ista ili manja od  otpornosti na varanje na izborima izvedenima na tradicionalan način na biralištima s fizički prisutnim biračima.

K tome, elektroničko odnosno baš specifično internetsko glasanje ne mora biti jedini oblik udaljenog glasanja. Amerikanci, ovisno o saveznoj državi dozvoljavaju i glasanje poštom i unaprijed i premda i tu postoji mogućnost prijevare, istraživanje provedeno od strane američke savezne komisije pokazalo je da su takvi slučajevi nevjerojatno rijetki (svega par desetaka u rasponu od nekoliko saveznih izbora i svi uhvaćeni) tako da nemaju nikakav praktični utjecaj na rezultate izbora, a omogućavaju onima koji iz raznih razloga ne bi mogli doći na birališta da ostvare svoje biračko pravo.

Nakon svega, jesmo li mi najgori, ako ste možda dobili takav dojam nakon čitanja ovoga?

Ni izdaleka. Dapače, „razvijeni zapad“, kako o njemu kompleksaški mnogi vole razmišljati, a javna glasila ga u nas i dosljedno tako i imenuju, kao da je to službeno ime zemalja zapadno od nas i ekonomski jačih, ima svoj udio sramotnih odluka, praksi i postupaka koje bi i domaće poolitičare postidjele.

Amerika, prva zemlja demokracije, tako, oduvijek ima problema s tzv. „gerrymanderingom“ i supresiranjem glasača.

Za one koji ne znaju, gerrymandering je postupak (dobio ime po američkom političaru koji se baš „iskazao“ u toj sportskoj disciplini) gdje se izborne jedinice svjesno kreiraju tako da bi se osigurala statistička prevlast svojih glasača.

Dakle, ako vam je bizarna naša tzv. VII. Izborna jedinica (koja obuhvaća: „… jugozapadni dio Zagrebačke županije, Karlovačku županiju, istočni dio Primorsko-goranske županije i južni dio Grada Zagreba i to:
– jugozapadni dio Zagrebačke županije – gradovi i općine: Jastrebarsko, Klinča Sela, Krašić, Pisarovina, Samobor, Stupnik, Sveta Nedjelja, Žumberak,
– područje Karlovačke županije u cijelosti,
– istočni dio Primorsko-goranske županije gradovi i općine: Bakar, Brod Moravice, Čabar, Čavle, Delnice, Fužine, Jelenje, Kastav, Klana, Lokve, Mrkopalj, Novi Vinodolski, Ravna Gora, Skrad, Vinodolska općina, Viškovo, Vrbovsko,
– zapadni, jugozapadni i južni dio Grada Zagreba: Gajnice, Stenjevec, Malešnica, Špansko, Prečko, Vrbani, Jarun, Gajevo, Trnsko-Krešimir Rakić, Kajzerica, Savski Gaj, Remetinec, Blato, Jakuševac, Hrelić, Sveta Klara, Botinec, Brebernica, Brezovica, Buzin, Demerje, Desprim, Donji Čehi, Donji Dragonožec, Donji Trpuci, Drežnik Brezovički, Goli Breg, Gornji Čehi, Gornji Dragonožec, Gornji Trpuci, Grančari, Havidić Selo, Horvati, Hrašće
Turopoljsko, Hrvatski Leskovac, Hudi Bitek, Ježdovec, Kupinečki Kraljevec, Lipnica, Lučko, Mala Mlaka, Odra, Odranski Obrež, Starjak, Strmec, Veliko Polje, Zadvorsko.
“), pogledajte primjere gerrymanderinga u SAD-u na ovim slikama i kako je moguće apsolutnu prevlast druge stranke pretvoriti u vlastitu izbornu pobjedu lukavim oblikovanjem izbornih jedinica.

Gerrymandering je čudo - vještom kombinatorikom na nekom izbornom području moguće je organizirati izborne jedinice gdje manjinski glasovi pobjeđuju većinske
Gerrymandering je čudo – vještom kombinatorikom na nekom izbornom području moguće je organizirati izborne jedinice gdje manjinski glasovi pobjeđuju većinske

Kao i mi, i Amerikanci su svjesni ovoga problema stoljećima, a ne desetljećima, te zakona koji omogućava da pobjednik na izborima sam kasnije kreira izbornu jedinicu u kojoj se natječe. Kako su to duhovito, ali i apsolutno točno tamo primijetili: „U Americi glasači ne biraju svoje političare, već političari biraju svoje glasače.“. I to im dosta olakšava posao.

Iako izumljen prije više od stotinu godina, gerrymandering je u SAD-u itekako aktivan
Iako izumljen prije više od stotinu godina, gerrymandering je u SAD-u itekako aktivan

Pogledajte, također, prizore redova pred biralištima u nekim američkim saveznim državama koje ne dozvoljavaju glasanje poštom – namjerno su tako rijetko organizirana da ljudi moraju čekati satima – često i više od 8 sati, odnosno, ne uspiju ući u biralište i glasati do njegovog zatvaranja. Ovo se zove „voter supression“ i također je dio izborne taktike tamo gdje vlastodršci osjećaju da im biračko tijelo nije baš naklonjeno.

Američka savezna država Georgija je poznata po onemogućavanju "nepoćudnih" birača, odnosno organiziranju birališta tako da se na red čeka nevjerojatno dugo i često birači čak ni ne stignu glasatimakar čitav dan čekali na u redu pred biralištem
Američka savezna država Georgija je poznata po onemogućavanju “nepoćudnih” birača, odnosno organiziranju birališta tako da se na red čeka nevjerojatno dugo i često birači čak ni ne stignu glasatimakar čitav dan čekali na u redu pred biralištem

Ukratko, dakle, nismo najgori, ne trebamo drugima posebno zavidjeti niti im se pretjerano diviti, ali da ima prostora za velika poboljšanja i da je uvođenje elektroničkog, posebno internetskog glasanja realna i poželjna opcija – to svakako jest.