Nobel za litij-ionsku bateriju

Kemija je središnja prirodna znanost. Ako se ide prema dolje, prema teoriji, dolazi se do fizike, pa fizičari ljute kemičare kad kažu kako je kemija samo još jedna grana fizike (molekularna fizika, fizika atoma i molekula te njihovih interakcija…). Idemo li pak prema gore, prema primjeni, dolazimo do geologije (geokemija), biologije (biokemija), farmakologije (farmakokemija), a naposljetku do kemijske tehnologije od koje opet vodi put do tehnike, ekonomije i na kraju do politike. Kad tako sagledamo stvari, neće nas začuditi što je ove godine Nobelova nagrada za kemiju dodijeljena za izum i razvoj litij-ionskih baterija. Jer električne baterije (galvanski članci) ujedinjuju kemiju (jer se temelje na kemijskim procesima), fiziku (jer je riječ o gibanju električnih naboja), elektrotehniku (jer su baterije elektrotehnički uređaji), ekonomiju (jer se trebaju masovno proizvoditi i prodavati) i na kraju politiku – jer o odluci političara ovisi hoće li se upotrijebiti za ono najbolje, za  spas našeg planeta od globalnog zatopljenja.

 No vratimo se temi. Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za kemiju su John Bannister Goodenough,  Stanley Whittingham i Akira Yoshino. Već sam pogled na ta tri imena pokazuje kako ovogodišnja Nobelova nagrada nije priznanje jednoj naciji, nego svim narodima svijeta: Goodenough je američki znanstvenik no rođen u Njemačkoj (Jena), za Whittinghama piše da je „američko-britanski kemičar“ dok je za profesora Yoshinu očito da je Japanac. Sva trojica su već u poodmaklim godinama, prvi ima 97, drugi 77, a treći 71 godinu! Kako to, zašto to? Nobelova se nagrada, prvo, može podijeliti među najviše trojicom znanstvenika, a – drugo – može se dodijeliti samo živoj osobi. Čeka li se, možda, da čovjek dođe u dob kada već prijeti ozbiljna opasnost da je nikad ne dobije svog nobela? (Goodenough je dosad najstariji dobitnik Nobelove nagrade.)  Litij-ionska baterija, kao koncept,  pronađena je još 1979. godine,  no trebalo je čekati do 1985. dok bude patentirana, da bi tek je 1992. godine počela njezina industrijska proizvodnja.  Je li trebalo toliko dugo čekati – jer se nije mogla „odmah“ ocijeniti njezina važnost?

O važnosti litij-ionskih baterija ne treba mnogo govoriti. „U vrijeme kada smo razvijali tu bateriju bio je to projekt kao i svaki drugi“, rekao je najstariji od trojice ovogodišnjih nobelovaca. „Nisam imao predodžbu o tome što bi elektroinženjeri mogli napraviti s tom baterijom. Doista nisam mogao predvidjeti mobitele i sve što je nakon njih slijedilo.“ Pouka: kada bi se u istraživanju uvijek mislilo što će iz njega proizići nikakvog napretka ne bi bilo.

„Baterije ne teže više dvije tone nego 300 kg“, rekla je profesorica Saga Snogerup Linse, član Nobelova komiteta za kemiju, dok u službenoj objavi Švedske akademije stoji kako su „litij-ionske baterije donijele velike dobrobiti čovječanstvu“, što je, končno, i svrha nagrade Alfreda Nobela. „Tako sačinjena glavnica sačinjavat će temelj, a kamati od te glavnice podijelit će se svake godine onim osobama koje budu prethodne godine dale najveći doprinos dobrobiti čovječanstva“, jasno piše u Nobelovoj oporuci (napisanoj rukom u Parizu 27. studenoga 1895. godine).

Prva električna baterija - Voltin stup
Prva električna baterija – Voltin stup

I što na kraju reći? Električne baterije uvijek su otvarale nove puteve kako znanosti tako i tehnologiji. Prva elekrična baterija, Voltin stup, omogućila je početkom 19. stoljeća otkriće novih kemijskih elemenata (kalija, natrija, magnezija, kalcija… ) te  izravan dokaz – elektrolizom vode – da je voda H2O, kemijski spoj kisika i vodika. Daniellov (mokri) članak (Zn/Cu) omogućio je telegrafiju, a olovni akumulator podmorski pogon podmornica i paljenje auta bez kurblanja.

Litij-ionske baterije donijele su nam mobitele i prijenosna računala, a sva je zgoda da će se ukoro obistiniti i riječi profesorice Snogerup Linse: „Sposobnost skladištenja energije iz obnovljivih izvora, sunca, vjetra, otvara put održivom korištenju energije.“ Kemija kao primijenjena znanost osvanula je ovogodišnjom Nobelovom nagradom u punom sjaju.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-magazin te, naravno, BUG online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, a uskoro mu izlazi još jedna: „Mala škola pisanja (za znanstvenike i popularizatore)“. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.

           

Please follow and like us: