Nipah je zoonoza (bolest koja „prelazi“ sa životinja na ljude), a može se prenijeti i kontaminiranom hranom ili izravno između ljudi. U zaraženih osoba očituje se širokim spektrom simptoma – od asimptomatske infekcije i akutne respiratorne bolesti, sve do smrtonosnog encefalitisa. Virus može uzrokovati i tešku bolest životinja (posebice svinja), što rezultira značajnim ekonomskim gubicima.

Od malezijskih svinjara do staračkih domova

Iako je virus Nipah izazvao epidemije (za sada) samo u Aziji, zarazio je velik broj domaćih životinja i uzrokovao teške slučajeve i smrt oboljelih ljudi, što ga čini jednim od značajnijih problema javnog zdravlja u širim razmjerima, a uzimajući u obzir mogućnost prenošenja među ljudima i putem kontaminirane hrane, ne treba zanemariti ni pandemijski potencijal. Nipah-virus (NiV) je RNA-virus iz roda henipavirusa, primarno rasprostranjen samo među nekim vrstama azijskih šišmiša.

Prvi puta je među virusolozima prepoznat 1999. godine, tijekom epidemije u kojoj su obolijevali malezijski svinjari, a u Bangladešu i istočnoj Indiji se od prve pojave (2001. godine) naovamo redovito događaju epidemijska izbijanja Nipah-bolesti, koja se periodično pojavljuje i u istočnoj Indiji. Potencijal za pojavu infekcije postoji i u drugim regijama, jer je u brojnim zemljama (uključujući Kambodžu, Ganu, Indoneziju, Madagaskar, Filipine i Tajland) kod voćnih šišmiša iz roda Pteropus i nekoliko drugih podvrsta dokazano postojanje prirodnog rezervoara Nipah virusa.

Tijekom prve poznate epidemije – one u Maleziji, kojom je bio pogođen i Singapur – većina ljudi je bila zaražena izravnim, nezaštićenim kontaktom s bolesnim svinjama ili njihovim zaraženim mesom. U kasnijim epidemijama u Bangladešu i Indiji je otprilike polovica oboljelih osoba bila zaražena konzumacijom voća ili sličnih proizvoda (npr. sirovog palminog soka) kontaminiranih urinom ili slinom zaraženih šišmiša koji se hrane voćem. Za drugu polovicu zaraženih zaslužan je prijenos Nipah virusa s čovjeka na čovjeka uskim kontaktom s izlučevinama na članove obitelji ili osobe koje su skrbile o oboljelima (2001. u Siliguriju u Indiji zabilježen je prijenos virusa u domu za stare i nemoćne, gdje se 75% slučajeva dogodilo među osobljem ili posjetiteljima).

Klinička slika: encefalitis i ARDS

Klinička slika bolesti u ljudi pokazuje širok raspon simptoma i znakova – od asimptomatske infekcije, preko akutne respiratorne bolesti (sa svim nijansama od blage do vrlo teške), sve do fatalnog encefalitisa – teške slike upale mozga koja je najčešći uzrok smrtnog ishoda.

Početak bolesti najčešće ide uz opće simptome: visoku temperaturu, glavobolju i grlobolju, mijalgiju (bolove u mišićima), mučninu i povraćanje. Na to se nadovezuju vrtoglavica, pospanost, promijenjena svijest i neurološki znakovi koji ukazuju na akutni encefalitis. U nekih se ljudi pojavljuje atipična upala pluća koju prate i ozbiljne respiratorne tegobe, sve do slike ARDS, akutnog respiratornog distresa (potpunog zatajenja respiratorne funkcije). Teški encefalitis praćen epileptičkim napadajima naglo pogoršava opću sliku i dovodi do kome u roku od 24 do 48 sati.

Razdoblje inkubacije (interval od trenutka infekcije do pojave simptoma) traje između 4 i 14 dana, no slično kao i kod SARS-koronavirusa ponekad se razdoblje inkubacije može razvući sve do 45 dana: neki od tih oboljelih još nemaju vidljive simptome Nipah-bolesti, ali su već zarazni za okolinu (upravo kao i neki oboljeli od COVID-19).

Smrtnost i trajne posljedice

Stopa smrtnosti oboljelih od Nipah procjenjuje se na 40% do 75%, a većim dijelom ovisi o stupnju dosljednog provođenja mjera za epidemiološki nadzor i o dostupnosti razvijenijih bolničkih mjera intenzivnog liječenja.

Od onih 25% do 60% koji prežive encefalitis, otprilike 20% ostaje s doživotnim neurološkim posljedicama kao što su epileptički napadaji i psihijatrijska stanja umne poremećenosti ili promijenjene osobnosti. Štoviše, zabilježena je i pojava relapsa: mali postotak onih koji su se potpuno oporavili mogu kasnije opet razviti sliku teške neurološke bolesti, tzv. odgođeni encefalitis.

Premda je Svjetska zdravstvena organizacija u svoj Plan istraživanja i razvoja uključila Nipah kao prioritetnu bolest, trenutno ne postoje lijekovi ili cjepiva specifična za infekciju tim virusom. Intenzivna potporna njega (sedativi i smirivanje napadaja antiepilepticima, intubacija i strojna potpora disanju) trenutno su jedine dostupne mjere za liječenje teških respiratornih i neuroloških komplikacija. To zvuči poznato, ne?

Maske, pranje ruku, distanciranje… you now, the usual stuff…

U nedostatku cjepiva, jedini način za smanjenje rizika infekcije je edukacija o mjerama koje umanjuju izloženost virusu Nipah. S obzirom na to da se radi o općim, klasičnim epidemiološkim mjerama prevencije, zvučat će vam vrlo aktualno: treba izbjegavati bliski nezaštićeni kontakt sa zaraženim osobama, a nakon njege ili posjete bolesnim osobama temeljito i pravilno prati ruke; pošto je dokazan i prijenos s čovjeka na čovjeka, potrebna je i primjena mjera zaštite od širenja kapljične infekcije – nošenje zaštitne maske, posebice u zdravstvenim ustanovama i zatvorenim prostorima u kojima borave inficirane osobe.

A može li se taj gadni Nipah pojaviti kod nas? U teoriji – može, zašto ne bi mogao? Praksa je, međutim, drugi par rukava: međunarodni prijenos virusa voćem ili voćnim proizvodima (poput sirovog soka datuljine palme) koji su kontaminirani mokraćom ili slinom zaraženih voćnih šišmiša sprečava se temeljitim pranjem i dezinfekcijskim orošavanjem, voće sa znakovima ugriza voćnog šišmiša se prije transporta odbacuje, a kao i uvijek, mudro postupate ukoliko imate običaj da egzotično uvozno voće prije konzumacije operete i ogulite.