Kemičar u kući (#4): Peri, peri – uljem

Uđoh u kuću, u stan, kad ono vidim:  na podu mi sjedi sin, tada u dobi od deset godina,  i nešto radi. Što se dogodilo? Igrao se bojicama, pa zamazao tepih. „Tata“, kaže, „zamazao sam tepih kaže – pa ga čistim kremama.“ Krema i kremica u kući, jer mama je bila farmaceut, nije nedostajalo.

No umjesto da ga izgrdim, a tepih odnesem u kemijsku čistionicu, pružih mu ruku: „Čestitam – pravi si kemičar!“

Slično se otapa sličnim, staro je kemijsko pravilo, pa ipak je „kvantitativni model za predviđanje topljivosti“ jedan od odgovora na pitanje „Koji je najvažniji nerješeni problem u kemiji?“ iz internetske ankete što ju je provelo Američko kemijsko društvo.

Unatoč rezultatu ankete toga uglednog stručnog društva, svaki kemičar zna što se u čemu otapa. Nakon nekog vremena, praksom, kemičar stiče osjećaj koja se sol otapa, a koja ne otapa u vodi, koja se tekućina s kojom miješa (jer i miješanje tekućina je otapanje, tj. nastajenje homogenih smjesa). Osjećaj može biti tako istančan da kemičar ne treba poznavati ni otapalo ni ono što bi se u njemu trebalo otopiti – dovoljno je da im vidi formule.

 Da dođemo do bitnog: sve se tekućine, otapala – da tako kažemo – dijele  na „vode“ i „ulja“. Točnije rečeno, otapala se dijele na hidrofilna („koja vole vodu“) i hidrofobna („koja se boje vode“) ili lipofilna („koja vole ulja“). No ne postoji otapalo koje bi bilo posve vlažno ili potpuno masno. Umjesto toga, otapala se mogu posložiti od hidrofilnijih prema hidrofobnijim, primjerice voda – metanol – etanol – butanol – aceton – eter – heksanol. Najhidrofilnija otapala (metanol, etanol) miješaju se s vodom u svim omjerima, dok se eter i heksanol praktički ne otapaju vodi. Isto tako, otapala koja su bliža jedna drugom u nizu hidrofilnosti – hidrofobnosti  međusobno će se miješati, ili – što se svodi na isto – otapat će se jedno u drugom. (Kemičar će reći da je ono čega ima manje otopljeno u onome čega ima više, no to je samo stvar dogovora: rakija je otopina alkohola u vodi, a prepečenica otopina vode u alkoholu.)

Kako ćemo znati što će se u čemu otapati, što je hidrofilno (hidrofilnije), a što hidrofobno (hidrofobnije)? Na to je lako odgovoriti: što molekula ima više ugljika bit će sličnija ulju (hidrofobnija), a što ima više kisika, a posebice hidroksilnih skupina (–OH) bit će sličinija vodi (hidrofilnija). Stoga je metanol, CH3OH, hidrofilniji od etanola, CH3CH2OH, a ovaj pak od acetona, CH3COCH3. Ili bismo pak, polazeći od načela „slično se sličnim otapa“, mogli reći da je metanol sličniji vodi, H–O–H, od acetona, jer je u njegovoj molekuli jedan vodik (H) zamijenjen skupinom od samo jednog ugljikova atoma (–CH3), dok su kod acetona oba vodika zamijenjena nečime što bi se moglo napisati kao –C0.5CH3. (Sada postaje jasna i zašto ne može postojati tekućine koja bi sve otapala, koju su tražili alkemičari. Ne može se zamisliti molekula koja bi „najviše sličila“ svim drugim molekulama.) No vratimo se mrlji na tepihu.

Moj sin je dobro mislio. Ono što se ne otapa u vodi, otapa se u masti. No ne moramo zato, da bismo očistili masnu mrlju (od boje ili bilo čega drugog) pustošiti kućnu apoteku. Dovoljno je u kući imati ono što uvijek imamo: bocu jestivnog ulja, suncokretovog, repičinog, sojinog ili maslinovog – svejedno.

Meni suncokretovo ulje služi (jer volim maslinovo ulje) ponajviše za pranje ruku. Kada  neime zamažem ruke kremom za cipele, posebice onom crnom, nema nade da ću ih oprati sapunom. No umjesto toga, vode i sapuna, kapnem na ruku nekoliko mililitara ulja, pa ga onda trljanjem dobro razmažem. Nakon toga obrižem ruke papirom, pa ih onda još jedanput  ili dvaput operem sapunom. Isto činim i s četkicom za mazanje cipela, no tada umjesto sapuna koristim deterdžent za pranje suđa. Četkica je kao nova!

Ulje će vam pomoći i ako kožu ili ručnik na plaži zamažete katranom. Ništa vam se ne može loše dogoditi, jer ulje nije „kemikalija“ nego posve bezopasna, čak jestiva tekućina.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-magazin te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među njima i knjige  „Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet“ koja je izišla 2000. godine kao prošireni katalog istoimene izložbe u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.